Bio je to sunčan, užurbani dan, petak, 21. lipnja. Dan kada u isto vrijeme završavam 2. razred Gimnazije i krećem na savršeno putovanje – Cres iliti Ljetnu školu jezika, kulture i duhovnosti. U organizaciji udruga Stopa i Naša djeca okupilo nas se 30-ak mladih, desetak djece i ponešto odraslih koji smo čekali da prijevoz koji polazi ispred subotičke katedrale napokon krene ka željenoj destinaciji. I, krenuo je. Autobusom je odmah zavladala vedra atmosfera, pomolili smo se Bogu za sretan put, slušali uglavnom duhovnu glazbu, šalili se, upoznavali vršnjake koje nismo do tad poznavali... 
Vrijeme nas je poslužilo, svaki dan je bilo jako toplo tako da smo ga maksimalno iskoristili za sunčanje i kupanje. Tijekom dana obraćali smo se Bogu tri puta: prije doručka (kao jutarnji nagovor, blagoslov hrane koju ćemo jesti), svetom misom prije ručka i večernjom molitvom. Kako smo htjeli učiniti svaki dan misu što svečanijom, podijelili smo obveze. Tamburaši su svirali, čitači čitali a svi ostali pjevali. Pjevače su animirale učiteljice Ana i Nela. Dani su brzo prolazili, ali uvijek uz zabavu i smijeh. Navečer smo išli u grad, upoznavali njegove znamenitosti, družili se, pjevali ili pak ostali na vjeronauku. 
Dan nam je započinjao u 7.45 kada su nas profesori Tomislav i Čedomir budili za tjelovježbe. Nakon toga slijedio je nagovor fra Danijela i doručak. Od 9 do 12 sati bili smo na plaži, nakon čega smo imali svetu misu i ručak. Poslije ručka smo »podnovali« i ponovno na plažu. U 19.30 smo imali večeru a u 22.30 sati smo se svi zajedno okupili zahvaliti Bogu za taj dan. Ritam dana bio je isti za svakoga, bez izuzetaka. Bili smo kao jedna velika obitelj, svi smo zajedno molili, svi poštovali pravila i ono najbitnije: svi se zajedno družili. 
Imali smo i doktora Nikolu, koji nas je liječio i brinuo o nama u slučaju da se ogrebemo, udarimo i slično. Kuhari Goca i Joso su nam svaki dan kuhali fina jela. Svatko od nas imao je dužnost, jednom tijekom tih sedam dana, oprati posuđe poslije obroka. Ni to nije bilo teško, jer nas je svaki dan bilo po četvero dežurnih pa je sve brzo išlo.
Jedan dan išli smo u aqua park Čikat, tamo je i one najmlađe a i najstarije najviše oduševilo vjedro koje se napuni i naglo prospe vodu na sve nas. 
Posebice me se dojmila igra pastiri i ovce, gdje smo izvlačili papirić na kome je bilo ime nekog s ove ekskurzije. Trebali smo prema osobi koju izvučemo biti bolji, pokazati joj da nam je stalo do nje, nešto joj pokloniti i usrećiti. Tako je svatko postao pastir toj osobi, a ona je bila njegova ovca. Tek na kraju putovanja, dok smo čekali trajekt za povratak doma, mogli smo javno izreći toj osobi da smo bili njen pastir.
Ovo putovanje ću sigurno pamtiti po divnim prijateljima i profesorima koji su nas vodili, po obiteljskoj i složnoj atmosferi. Drago mi je što je Bog bio uključen u svaki naš dan i što su se svi trudili još bolje nam Ga približiti.
Željno iščekujem lipanj 2020. da se mogu opet pripremati za Cres i avanture koje nas tamo čekaju.
Josipa Stantić